Uvod

U zadnje vrijeme se sve češće čuju glasovi koji smatraju da žene treba da budu ravnopravne na svim funkcijama u crkvi. To bi onda važilo i za pastoralnu funkciju. Ako žene mogu da propovijedaju ili da budu rukopoloženi kao đakoni, zašto nebi mogle da budu pastori ili pastorke? Zvuči logično, ili?

Argumentacija za

"Nema tu Jevrejina ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškog roda ni ženskog; jer ste vi svi jedno u Hristu Isusu." (Gal. 3,28). Jer jednim duhom mi se svi krstismo u jedno tijelo, bili Jevreji, ili Grci, ili robovi, ili sami svoji; i svi se jednim Duhom napojismo. (1. Kor. 1,13). Ako su svi jedno u Hristu, onda bi to trebalo i da znači da su svi ravnopravni. Muško i žensko su stvoreni po naličju Božijem (1  Moj. 1,27). I biće u poslednje dane, govori Gospod, izliću od Duha svog na svako tijelo, i proreći će sinovi vaši i kćeri vaše, i mladići vaši vidjeće utvare i starci vaši sniće snove; Jer ću na sluge svoje i na sluškinje svoje u te dane izliti od Duha svog, i proreći će (Djela 2,17-18). Klučna argumentacija u Starome Zavjetu je Devora koja je bila proročica i sudija u Izraelu (Sud. 4,4). Sudija bi moglo i da se tumači kao vođa.

Ako su znači svi ljudi isti, onda to treba i da važi za crkvu, to bi onda bio logični zaključak. Bog je i ženama i muškarcima dao iste darove. Potrebno su nam sve snage da bi doveli nevjernike do Hrista. To bi značilo da raspolažemo sa 50% više resursi u crkvi. Da li ne neko muški ili ženski rod, je nebitno i spoljo time nebitno za duhovni i crkveni život.

Argumentacija protiv

I u Starome Zavjetu su žene prorokovale ali nijesu bile u svještenstvu. Nema ni jedan dokaz da su u Novome Zavjetu žene imale pastoralne funkcije. To važi i za staru crkvu kao i za crkvene oce. 
Muško i žensko su različito. Bog nas je tako stvorio i On ima sigurno razloga za to, zašto je to tako. Nijedna žena se nebi žalila kod svojega muža da on ne može da zatrudni? 
Muškarac nosi tu odgovornost pred Bogom, ali i istovremeno taj teret.

Ako ne postoji nikakva razlika između mužkaca i žene onda bi mogli i reći da je Bog žensko. Jer ako razmislimo do kraja onda nema nikakve logike da u Svetome Pismu samo piše da je Otac, Sin i Sv.Duh. Druga osoba Svetog Trojsta bi mogla biti ćerka, a ponekad sin. Hrist bi mogao biti nevjesta, a ponekad i mladoženja. Onda bi mogli i uvesti "Majko naša, koja si na nebesima." Biblija bi trebala da se "ispravi" i time svaka vrsta "diskriminacije". Ovdje se radi o jednoj novoj religiji, sa izvornim hrišćanstvom to nema mnogo zajedno.

Ako -isto- znači toliko kao -izmijenljivo- onda je smisao ženskog pastora bezmislena. Ta vrsta izmijenljivosti nama treba za mašine ili motore gdje je to pametno i  potrebno. Napraviti analogiju sa crkvom ne stoji. Muško i žensko su više nego geometrične figure. Možda i ne postoji racionalno objašnjenje, ali crkva nije racionalna (u smislu ljudske logike) nego kao prvo nosilac Božijega Otkrivenja. Taj mistički elemenat nosi crkva, za nevjernike i "kreativne" tumače  Svetoga Pisma to možda izgleda nelogično ili neracionalno, ali bi se i moglo navesti da je to supra-racionalnost. Božije misli su veće od ljudskih, tako da je za neke Božije odluke potrebno povjerenje.  


Zaključak

Žena kao pastor bi značilo da bi se odrekli naše novozavjetne crkvene istorije koja traje skoro 2000 godina. Pored svih problema i grešaka u tadašnje i sadašnje vrijeme moramo se zapitati da li su novi tumači Svetoga Pisma saznali nešto, što je svim ostalim teolozima u istoriji bilo sakriveno? Ta istorija je i često bila patrijahalna, tako da su razne struje iskorišćavale svoje pozicije da ponize ženski rod.  

Muškarci su često puta loši pastori,ali se problem neće riješiti time što ćemo uvesti nove funkcije koje nijesu u skladu sa Svetim Pismom. Ako sam loš muž, onda neću riješiti problem u braku time, što će moja žena da preuzme moju ulogu a ja njenu. Uvođenje vanbiblijskih funkcija će imati teške posljedice za crkvu, koje se u tome trenutku ne prepoznaju. 

Princip da su muško i žensko isti pred Bogom i time jedno u Hristu, ne znači ujedno da su preuzeli iste funkcije u crkvama. Manje zajednice koje nijesu povezane sa drugim crkvama u jednoj alijanci češće će da prihvate nova učenja i vjerovanja koje često imaju humanistički karakter. 

Shvatljive su dobre namjere pojedinih ljudi koji žele da stvore tu funkciju u svojoj crkvi. Možda bi ta odluka na prvi pogled bila razumljiva, ali bi to na kraju sve manje bila crkva.