Uvod

U jevanđelju po Marku (Mar. 3,28-29) piše da ko huli na Duha Svetoga tome nema oproštaja. Postavlja se pitanje da li to važi i za vjernike i kako to huljenje na Duha Svetoga izgleda. Može li se huliti na Duha Svetoga, a ne huliti na Oca i Sina?

Vjernici

To pitanje postavljaju sebi i poneki obraćeni hrišćani. Odmah da kažem, da oni ne mogu da hule na Duha Svetoga. Zašto? Milost Božija ne bi bila savršena i time bi i spasenje Hristovo na krstu bilo nesavršeno. To ne znači ako padnemo u grijeh da to ne priznajemo i molimo svoga nebeskoga Oca za oproštaj. Ne postoji grijeh koji se ne može oprostiti. "... i krv Isusa Hrista, Sina Njegovog, očišćava nas od svakog grijeha. (1 Jov. 1,7). Ovdje se znači ne radi o grijehu koji ima ogromnu težinu pa bi to trebalo biti razlog za neopraštanje, ne. 

Nevjernici

Razlog je sledeći. Radi se o svjesnome istrajanju u nevjeri. Taj koji ljubav i milost Božiju odbacuje, koji ima pogrešno mišljenje o Bogu i svjesno se drži u tome stanju. Isus kaže da "... kad On (Duh Sveti) dođe pokaraće svijet za grijeh, i za pravdu, i za sud; (Jov. 16,8). Ti koji svjesno i namjerno uskraćuju Duhu Svetome da ih razobliči - oni hule na Duha Svetoga.

Takva osoba je izgubila savjest i time duhovni preduslov da bi se razotkrio grijeh. Duh Sveti takvima ne može da otvori oči i da ih dovede do obraćenja i spasenja u Hristu. "Imajući vjeru i dobru savjest, koju neki odbacivši postadoše brodolomci u vjeri;" (1 Tim. 1,19). Takva osoba je odbacila savjest i ubila taj dio tijela u sebi koji bi ga mogao dovesti do Hrista. Time je izgubljena mogućnost za spasenje.

Bili bi mi drago bilo da pogine bezbožnik, govori svemogući Gospod, "a ne da se odvrati od putova svojih i da živi? (Ez. 18,23)
Gospod ne želi da bilo ko propadne, ali su se te osobe svjesno odvojile od Boga. Tu ruku koju Otac kroz svoga Sina pruža svakome na ovome svijetu, oni su je odbacili. Jednostavno ignorišu Boga, ne žele Božije spasenje. Gospod nikoga ne tjera protiv svoje volje da ga primi. Ljubav je uvijek slobodna volja.